Situacija sa gospodinom 'upaljačem' me je sasvim poremetila. Za ovo vreme od kako sam napustila muža, uspela sam da stvorim rutinu koja mi je prijala i koja me je pridržavala da ne posrnem i padnem. A ovo sada mi tera misli u sasvim drugačijem pravcu. Nisam razmišljala o drugim muškarcima, bila sam udata, imam dvoje dece. Nisam ni pomišljala o tome da će mi se neko dopasti, a kamo li da ću ja privući nečiju pažnju. Daleko od toga da smatram da sam neprivlačna i da ću samovati do kraja života, ali to je bilo poslednje na mom spisku prioriteta, I sada, nakon ove nedužne pozajmice upaljača, ne mogu da izbacim iz glave njegov lik, njegove ruke, njegov glas. Nisam ni sigurna da li me je privukao on, kao on, ili sam samo željna pažnje, flerta, ljubavi ili već nečeg drugog. A sasvim je sigurno da mi je falila pažnja muškarca, nekog kome ću biti lepa, ko će želeti da bude sa mnom, ko će razmišljati o meni, kome ću biti centar sveta. Ali, da li to može da traje večno? Da li iko može nekog zauvek da voli? Da misli na nekog i posle deset, dvadest godina braka, veze? Moji roditelji su savršen primer takvog braka; oni se čak i danas drže za ruke dok šetaju - čovek bi rekao da su juče počeli da se zabavljaju. Zašto ja to nisam mogla da imam? Da li je to zbog mog lošeg procenjivanja ili zaljubljivanja u pogrešne, ili sam, naprosto, takva - nesposobna da zadovoljim i zadržim pažnju muškarca duže od godinu,dve? Da li ne umem da dajem dovoljno pa tako izazovem nezadovoljstvo kod muškarca, ili možda dajem previše, pa me se zasiti i ogadim mu se? Da li bi se meni neko koga volim ogadio zato što mi daje previše? Da li bih zbog toga poželela da ga premlatim? Ne znam šta bi neko morao da uradi da bih pomislila da je nasillje jedino rešenje. Koliko god iznervirana ili povređena bila, normalna ljudska reakcija je govor - miran razgovor ili čak svađa, jer razum mora da dominira, on nas čini drugačijim od životinja, on guši životinjske instikte i vuče ljudske na površinu. A ako on zaćuti, mi smo ništa više od životinjskog čopora u kome snaga klade valja.
I opet mi se javljaju slike zgodnog neznanca mišićavih ruku, i misli mi trče maraton u svim pravcima. Da li sam mu se dopala, pa je iskoristio upaljač kao izgovor da mi priđe? Ma, da, kako da ne! Sigurno sam mu bila privlačna, onako tranjava i neuredna. Od svih dana, ja sam baš tog dana krenula iz kuće nenašminkana i obučena kao da sam krenula na zadnji ulaz da bacim smeće. Ni samoj sebi se nisam sviđala takva, kako bi se njemu svidela? A on, kao bog! Prelep i preplanuo, ležeran i zadovoljan, Ne mora ni prstom da mrdne da bi imao koju god poželi. Takvo je vreme došlo, žene su lovci, muškarci su plen. Ranije su muškarci razmišljali o ženama kao o boginjama koje treba osvajati, kojih treba biti dostojan. Sada je obrnuto, bar mi se tako čini kad gledam oko sebe. Žene napadaju sa svih strana, a muškarci se ne trude ni oko koga, jer im je sve kao na tacni. Sada žene prve prilaze, prve pozovu, bez ustručavanja i razmišljanja o tome 'šta će on da pomisli'. jer koga briga šta će da pomisli? Žena današnjice bi započela razgovor sa prelepim muškarcem koji joj traži upaljač, a možda bi uspela i kafu da popije sa njim. Ali ja ne mogu da ne pomislim 'šta će on da pomisli'. Jebeni stari kov, drži me čvrsto okovanu u prošlom veku. Ili mi možda treba samo malo više vremena da se naviknem na činjenicu da više nisam udata. Nadam se da je ovo drugo, jer u suprotnom, jedini muškarac sa kojim ću imati nekakav kontakt, biće poštar koji mi donosi penzioni ček.
Iako sam ranije krenula na zakazan pregled kod zubara, tramvaji beogradskog gradskog prevoza su odlučili da sabotiraju moje nastojanje da stavim veštački zub umesto onog kojeg mi je bivši muž pesnicama odstranio iz vilice. Već mesecima osmeh prikrivam šakom, i samo neko ko nema sve zube, može da razume moju potištenost zbog toga. Naporno je razmišljati o načinu na koji se smejete i kako sakriti nedostatak zuba, da vaš sagovornik ne bi primetio rupu. Ne fokusirate se u potpunosti ni na razgovor, ni na osobu sa kojom razgovarate, već samo na to da se ne primeti da vam fali zub. I iako Danica kaže da se ne vidi dok se široko ne nasmejem, jer je u pitanju četvorka, ja znam da ga nema i samo o tome razmišljam. I sada, kada sam konačno skupila novac i odvojila vreme za to, nema ni jednog jedinog tramvaja već 15 minuta. Taksi nije prihvatljivo rešenje. I, boga mi, se dvoumim oko toga, da li da poništim kartu kad bude stigao ili da ljubazno pošaljem kontrolora u tri lepe? Onako, ljudski. Na sreću, ubrzo je naišla 13-ica a kontrole nije ni bilo. Sa deset minuta kašnjenja stižem pred zgradu, na čijem je prizemlju moja zubarka imala ordinaciju, i pre nego što sam stigla da pritisnem dugme na interfonu, otvorila su se vrata zgrade i srce mi je preživelo jedno tri-četiri manja infarkta kad sam ugledala NJEGA! Gospodin 'upaljač'! Mislim da mi neće biti potrebna anestezija, jer sam se kompletno paralizovala. ''O, zdravo!'' Nasmejao se, čini mi se, prijatno iznenađen. U svetloplavoj košulji, rukava podvrnutih do laktova, i džinsu, izgledao je bolje nego što sam ga upamtila. A ruke! Fantastične ruke, koje mogu da zamislim svuda po sebi. Progutala sam knedlu i pokušala da išutiram nepristojne misli, dok sam se mučila da pustim glas. ''Ćao''.- konačno sam propištala i pošla da uđem. ''I ti si kod doktorke Marković?'' Upitao je, dok razmišljam o tome kako da stignem do ordinacije a da ne padnem usput. ''Jesam. Izvini, kasnim.'' Brzo sam ušla u zgradu i kao da me neko juri, potrčala uz stepenice koje vode ka visokom prizemlju. Rekao je još nešto, ali nisam uspela da čujem. Pa, dobro, šta je to sa mnom? Imam 32 godine i ne umem da razgovaram sa ljudima! Moja Milica bi se bolje snašla od mene. ''Zdravo'', ''Kako si?'', ''Doviđenja''. Zar je to toliko teško? Jeste, kad treba da pričam sa muškarcem koji je lepši od mene, u najmanju ruku, deset puta. Toliko je privlačan da se osećam kao miš pred divovskom mačkom. Miriše na svežinu, iako je +40 napolju, i izgleda kao da mu vrućina ne smeta ni malo. Sigurno ima auto sa klimom. Da se vozi tramvajem, verovatno bi bazdisao na mešavine znoja radnika i penzionera, koji nemilosrdno oslobađaju svoje prirodne mirise i guše jedni druge, dok zamišljaju hladan tuš po povratku kući. Slike iz tramvaja su mi pomogle da se saberem i odradim ono zbog čega sam došla, da nabavim novi zub.
Nakon što je napravila kalup za moj novi zub, doktorka Marković, uvek prijatna i izuzetno profesionalna, zakazala mi je probu zuba za prekosutra. Nisam očekivala da će tako brzo biti gotovo, pa sam se veoma obradovala. Ovo je velika stvar za mene. Za par dana ću moći da se smejem bez uzdržavanja i pomoći desne ruke. Možda ću se tada osećati manje kao miš, a više kao mačka, pa se, kad se nađem u situaciji da treba da progovorim sa nekim muškarcem, neću toliko sramiti i ponašati se kao da imam 13 godina. A možda samo ostanem miš sa lepim osmehom. I to je nešto.
Izašla sam na ulicu i krenula ka Bulevaru Kralja Aleksandra, odakle će me neki tramvaj odvesti do Novog Beograda. Čini mi se da više nije +40 stepeni. Sada je zasigurno oko +50 - u hladu. Vazduha skoro da nema, ili je toliko vreo da se jedva udiše. Žestoko se znojim i znam da mi se puder sliva niz lice u prugastim tragovima, a zagarantovani smrad u tramvaju me ne raduje ni malo. Najviše od svega me nervira što ću, kad stignem kući, morati da skidam šminku pa da se ponovo šminkam, jer treba da se nađem sa kumom, koju dugo nisam videla, da popijemo kafu i ispričamo se. Sunce mi prži kožu, a svetlost je toliko zaslepljujuća, da ne uspevam da vidim ništa na ekranu telefona koji postaje vreo. Vraćam ga u torbu i čkiljeći pokušavam da prepoznam broj tramvaja koji dolazi. Malo pre tramvaja, kraj samog stajališta, zaustavio se crni auto, sa znakom konja na prednjem delu, na šta nisam obratila posebnu pažnju, jer ne poznajem nikoga ko vozi išta slično. A onda začujem njegov glas. ''Komšinice, ideš li kući? Mogu da te odbacim.'' Da li je ovo moguće? Srećem ga dva puta u jednom danu. Sada već mogu slobodno da posumnjam da mu se dopadam, jer ovo je previše slučajnosti. Uostalom, da ga ne zanimam, ne bi mi nudio prevoz do kuće, zar ne? Ne, ne, ne, ma šta to umišljaš? Sreli ste se u komšiluku, pa kod zubara, video te na stanici i ljubazno ponudio prevoz. Možda je druželjubiv i učtiv. A možda je i nekakav manijak. Koji muškarac u današnje vreme ovako startuje nekog? Pogotovo, takav muškarac, i pogotovo mene? Tu sigurno nešto ne štima. ''Hvala ti, ali stiže mi tramvaj'', brzo sam odgovorila i ušla u tramvaj koji je stao iza njegovog auta. Srećom, na vreme sam shvatila sam ušla u 6-icu, koja ne ide na Novi Beograd, pa sam na sledećoj stanici izašla da sačekam drugi. Sunce i dalje prži, a ja razmišljam o tome kako sam do sada već mogla da budem kod kuće i pijem kafu. Ili možda u nekom šumarku? Neka nisam pošla s njim, tešila sam se. To što živi u komšiluku nije nikakva garancija da je normalan. U susednoj zgradi, na petom spratu, komšija redovno onaniše kraj kuhinjskog prozora, već mesecima. Roletna je spuštena tek toliko da mu se ne vidi lice, što je i bolje, jer ne znam kako bih se ponašala da ga sretnem na ulici. A možda je on gospodin 'upaljač'? Možda je primetio da sam ga primetila, pa zato hoće nešto od mene. Ne, to ne može biti on. Ne deluje mi kao takav. Previše dobro izgleda da bi bio takav. 'Da, kao da si do sad upoznala, ko zna koliko, ljudi koji onanišu kraj prozora, pa znaš da tako ne izgledaju', pomislila sam. Najbolje bi bilo da dodjem kući i ohladim glavu, pa da na miru razmislim o tome, a on nek se nosi sa svojim skupim autom i savršenim rukama. Zbog takvih ruku sam upravo dala 100 evra za zub koji mi ne bi ni trebao da njih nije bilo.
I opet mi se javljaju slike zgodnog neznanca mišićavih ruku, i misli mi trče maraton u svim pravcima. Da li sam mu se dopala, pa je iskoristio upaljač kao izgovor da mi priđe? Ma, da, kako da ne! Sigurno sam mu bila privlačna, onako tranjava i neuredna. Od svih dana, ja sam baš tog dana krenula iz kuće nenašminkana i obučena kao da sam krenula na zadnji ulaz da bacim smeće. Ni samoj sebi se nisam sviđala takva, kako bi se njemu svidela? A on, kao bog! Prelep i preplanuo, ležeran i zadovoljan, Ne mora ni prstom da mrdne da bi imao koju god poželi. Takvo je vreme došlo, žene su lovci, muškarci su plen. Ranije su muškarci razmišljali o ženama kao o boginjama koje treba osvajati, kojih treba biti dostojan. Sada je obrnuto, bar mi se tako čini kad gledam oko sebe. Žene napadaju sa svih strana, a muškarci se ne trude ni oko koga, jer im je sve kao na tacni. Sada žene prve prilaze, prve pozovu, bez ustručavanja i razmišljanja o tome 'šta će on da pomisli'. jer koga briga šta će da pomisli? Žena današnjice bi započela razgovor sa prelepim muškarcem koji joj traži upaljač, a možda bi uspela i kafu da popije sa njim. Ali ja ne mogu da ne pomislim 'šta će on da pomisli'. Jebeni stari kov, drži me čvrsto okovanu u prošlom veku. Ili mi možda treba samo malo više vremena da se naviknem na činjenicu da više nisam udata. Nadam se da je ovo drugo, jer u suprotnom, jedini muškarac sa kojim ću imati nekakav kontakt, biće poštar koji mi donosi penzioni ček.
Iako sam ranije krenula na zakazan pregled kod zubara, tramvaji beogradskog gradskog prevoza su odlučili da sabotiraju moje nastojanje da stavim veštački zub umesto onog kojeg mi je bivši muž pesnicama odstranio iz vilice. Već mesecima osmeh prikrivam šakom, i samo neko ko nema sve zube, može da razume moju potištenost zbog toga. Naporno je razmišljati o načinu na koji se smejete i kako sakriti nedostatak zuba, da vaš sagovornik ne bi primetio rupu. Ne fokusirate se u potpunosti ni na razgovor, ni na osobu sa kojom razgovarate, već samo na to da se ne primeti da vam fali zub. I iako Danica kaže da se ne vidi dok se široko ne nasmejem, jer je u pitanju četvorka, ja znam da ga nema i samo o tome razmišljam. I sada, kada sam konačno skupila novac i odvojila vreme za to, nema ni jednog jedinog tramvaja već 15 minuta. Taksi nije prihvatljivo rešenje. I, boga mi, se dvoumim oko toga, da li da poništim kartu kad bude stigao ili da ljubazno pošaljem kontrolora u tri lepe? Onako, ljudski. Na sreću, ubrzo je naišla 13-ica a kontrole nije ni bilo. Sa deset minuta kašnjenja stižem pred zgradu, na čijem je prizemlju moja zubarka imala ordinaciju, i pre nego što sam stigla da pritisnem dugme na interfonu, otvorila su se vrata zgrade i srce mi je preživelo jedno tri-četiri manja infarkta kad sam ugledala NJEGA! Gospodin 'upaljač'! Mislim da mi neće biti potrebna anestezija, jer sam se kompletno paralizovala. ''O, zdravo!'' Nasmejao se, čini mi se, prijatno iznenađen. U svetloplavoj košulji, rukava podvrnutih do laktova, i džinsu, izgledao je bolje nego što sam ga upamtila. A ruke! Fantastične ruke, koje mogu da zamislim svuda po sebi. Progutala sam knedlu i pokušala da išutiram nepristojne misli, dok sam se mučila da pustim glas. ''Ćao''.- konačno sam propištala i pošla da uđem. ''I ti si kod doktorke Marković?'' Upitao je, dok razmišljam o tome kako da stignem do ordinacije a da ne padnem usput. ''Jesam. Izvini, kasnim.'' Brzo sam ušla u zgradu i kao da me neko juri, potrčala uz stepenice koje vode ka visokom prizemlju. Rekao je još nešto, ali nisam uspela da čujem. Pa, dobro, šta je to sa mnom? Imam 32 godine i ne umem da razgovaram sa ljudima! Moja Milica bi se bolje snašla od mene. ''Zdravo'', ''Kako si?'', ''Doviđenja''. Zar je to toliko teško? Jeste, kad treba da pričam sa muškarcem koji je lepši od mene, u najmanju ruku, deset puta. Toliko je privlačan da se osećam kao miš pred divovskom mačkom. Miriše na svežinu, iako je +40 napolju, i izgleda kao da mu vrućina ne smeta ni malo. Sigurno ima auto sa klimom. Da se vozi tramvajem, verovatno bi bazdisao na mešavine znoja radnika i penzionera, koji nemilosrdno oslobađaju svoje prirodne mirise i guše jedni druge, dok zamišljaju hladan tuš po povratku kući. Slike iz tramvaja su mi pomogle da se saberem i odradim ono zbog čega sam došla, da nabavim novi zub.
Nakon što je napravila kalup za moj novi zub, doktorka Marković, uvek prijatna i izuzetno profesionalna, zakazala mi je probu zuba za prekosutra. Nisam očekivala da će tako brzo biti gotovo, pa sam se veoma obradovala. Ovo je velika stvar za mene. Za par dana ću moći da se smejem bez uzdržavanja i pomoći desne ruke. Možda ću se tada osećati manje kao miš, a više kao mačka, pa se, kad se nađem u situaciji da treba da progovorim sa nekim muškarcem, neću toliko sramiti i ponašati se kao da imam 13 godina. A možda samo ostanem miš sa lepim osmehom. I to je nešto.
Izašla sam na ulicu i krenula ka Bulevaru Kralja Aleksandra, odakle će me neki tramvaj odvesti do Novog Beograda. Čini mi se da više nije +40 stepeni. Sada je zasigurno oko +50 - u hladu. Vazduha skoro da nema, ili je toliko vreo da se jedva udiše. Žestoko se znojim i znam da mi se puder sliva niz lice u prugastim tragovima, a zagarantovani smrad u tramvaju me ne raduje ni malo. Najviše od svega me nervira što ću, kad stignem kući, morati da skidam šminku pa da se ponovo šminkam, jer treba da se nađem sa kumom, koju dugo nisam videla, da popijemo kafu i ispričamo se. Sunce mi prži kožu, a svetlost je toliko zaslepljujuća, da ne uspevam da vidim ništa na ekranu telefona koji postaje vreo. Vraćam ga u torbu i čkiljeći pokušavam da prepoznam broj tramvaja koji dolazi. Malo pre tramvaja, kraj samog stajališta, zaustavio se crni auto, sa znakom konja na prednjem delu, na šta nisam obratila posebnu pažnju, jer ne poznajem nikoga ko vozi išta slično. A onda začujem njegov glas. ''Komšinice, ideš li kući? Mogu da te odbacim.'' Da li je ovo moguće? Srećem ga dva puta u jednom danu. Sada već mogu slobodno da posumnjam da mu se dopadam, jer ovo je previše slučajnosti. Uostalom, da ga ne zanimam, ne bi mi nudio prevoz do kuće, zar ne? Ne, ne, ne, ma šta to umišljaš? Sreli ste se u komšiluku, pa kod zubara, video te na stanici i ljubazno ponudio prevoz. Možda je druželjubiv i učtiv. A možda je i nekakav manijak. Koji muškarac u današnje vreme ovako startuje nekog? Pogotovo, takav muškarac, i pogotovo mene? Tu sigurno nešto ne štima. ''Hvala ti, ali stiže mi tramvaj'', brzo sam odgovorila i ušla u tramvaj koji je stao iza njegovog auta. Srećom, na vreme sam shvatila sam ušla u 6-icu, koja ne ide na Novi Beograd, pa sam na sledećoj stanici izašla da sačekam drugi. Sunce i dalje prži, a ja razmišljam o tome kako sam do sada već mogla da budem kod kuće i pijem kafu. Ili možda u nekom šumarku? Neka nisam pošla s njim, tešila sam se. To što živi u komšiluku nije nikakva garancija da je normalan. U susednoj zgradi, na petom spratu, komšija redovno onaniše kraj kuhinjskog prozora, već mesecima. Roletna je spuštena tek toliko da mu se ne vidi lice, što je i bolje, jer ne znam kako bih se ponašala da ga sretnem na ulici. A možda je on gospodin 'upaljač'? Možda je primetio da sam ga primetila, pa zato hoće nešto od mene. Ne, to ne može biti on. Ne deluje mi kao takav. Previše dobro izgleda da bi bio takav. 'Da, kao da si do sad upoznala, ko zna koliko, ljudi koji onanišu kraj prozora, pa znaš da tako ne izgledaju', pomislila sam. Najbolje bi bilo da dodjem kući i ohladim glavu, pa da na miru razmislim o tome, a on nek se nosi sa svojim skupim autom i savršenim rukama. Zbog takvih ruku sam upravo dala 100 evra za zub koji mi ne bi ni trebao da njih nije bilo.
Нема коментара:
Постави коментар