Sat zvoni po treći put, a ja ga brže bolje gasim, da ne probudi decu, a ni ja mu se nisam nešto obradovala. Jedva podižem preteške kapke koji se bore protiv mene. Osim glavobolje, boli me svaki mišić, kao posle napornog treninga, a ništa naporno nisam radila baš dugo. Malo je falilo da četvoronoške odbauljam do kupatila i polijem se hladno vodom, ne bih li se osvestila. Sinoć smo Danica i ja pile kafu i čavrljale do skoro 3 posle ponoći, pa se ne čudim što mi u pola 7 nije do ustajanja iz toplog kreveta. Naročito kad pogledam Đorđa i Milicu kako spavaju, ušuškani ispod jorgana, topli i nežni, jedva se uzdržavam da uskočim između njih i zahrčem ponovo.
Danica spava, iako je moje zvono probudilo sva tri puta, zbog čega je ludela. Stavljam džezvu na ringlu, koju ovog puta nisam zaboravila da uključim, pa između 5 i deset minuta gledam sadržaj frižidera ne bih li dobila napad kreativnosti i spremila deci doručak. Kako napad nije usledio, vadim jaja i slaninu, sve domaće, sa sela gde sam rođena. Zaboravila sam ukus kupovnih jaja, i uopšte mi ne nedostaje. Jako sam srećna što su mi roditelji na selu i što moja deca jedu hranu koju njihovi baba i deda proizvode, bez prskanja, koncentrata i drugih štetnih uticaja koji umanje kvalitet namirnice koja treba da bude zdrava. Jedino što ne proizvode je sir, nemaju krave ni koze, ali zato svega ostalog ima u izobilju. I domaći crni luk, od koga plačem kao kiša i nekoliko minuta nakon seckanja, ide u ovu kajganu sa jajima, koja mi je najlakši, najbrži i najhranljiviji izbor za doručak. Ko hoće da jede, dobrodošao, ko neće - mora. Doručak je najvažniji obrok i mora biti hranljiv i zdrav. Još uvek, ponekad, vodim bitku sa decom oko toga, ali sam sigurna da će shvatiti da je bolje za njih da jedu to što im se spremi, jer drugog izbora i nemaju. Široko se smešim dok razmišljam o tome kako će i ovog jutra pokušati da me nekako izmanipulišu i izbegnu doručak, a ja ću se pet minuta pretvarati da nasedam na to, pre nego što im stavim do znanja da je igra gotova, a doručak može da počne. Naravno, da je u pitanju puding, ne bi pravili nikakav problem oko doručka, ali šta imaju od pudinga? Bojim se, ništa. I ništa od pudinga. Bar kao obroka. Kao poslastica može, pa i to retko. Toliko je slatkiša i slaniša na sve strane, ko god da dođe, donese nešto od toga, ako odemo kod nekoga, posluže nešto od toga, i hteli-ne hteli, ne možete to izbeći. Ali roditelj može uticati na količinu toga, kao i na vreme kada će dete to jesti. Ja moje piliće poslužim posle ručka, kad su se najeli i ne mogu pojesti puno toga. Nekad ni tad. Volim da im sama napravim poslasticu, da bude ukusna, a da ima sve što im treba za rast, imunitet i slično. Tome sam bila veoma posvećena pre nego što smo se iselili od njihovog oca. Uživala sam u tome. Sada to ređe radim; izgovaram se nemanjem blendera, uslova, ovog, onog. Kada se budemo preselili u naš stan, sve će biti drugačije - za tamo mogu sve da planiram, organizujem, a ovde, kod Danice ne mogu da preuređujem, kupujem tehniku, zauzimam prostor, remetim joj rutinu, koju smo baš narušili. Nema veze, preživeće Đorđe i Milica par meseci bez energetskih šejkova i zdravih kolača.
Zakuvala sam kafu i probudila Danicu, koja će čuvati decu dok sam na poslu. Ona je onaj tip ljudi koji kad se probude, pola sata ne progovaraju. A ako ih i pitate nešto, pogledaju vas kao da ste komarac koji je proleteo. Uzima kafu i nemo gleda u televizor, koji posle par sekundi i pali. Poštujem njeno buđenje, i odlazim da popijem kafu kraj kuhinjskog prozora, jedino mesto gde mogu da zapalim cigaretu a da dim ne zagadi ceo stan. Sa kuhinjskog prozora imam odličan pogled na onaj kafić u kom sam već dva puta srela znate već koga. Ima 7 sati i kafić ne radi još uvek. Bele stolice od plastične imitacije pletenog pruća, podignute su na baštenske stolove, a spustiće ih oko 9, kada se kafić otvora. U to vreme ću i ja biti na poslu, brojeći minute do kraja radnog vremena, kako bih što pre stigla kući da budem sa decom. Za koji dan će ponovo u selo, jer Danica počinje da radi promocije i ne možemo da se uklopimo sa smenama. Nadam se da će biti lakše kad pođu u vrtić. Popijem kafu uz dve cigarete, obavezno, i onda probudim decu. I ovog puta nisu bili srećni mojim izborom hrane za doručak, ali, kao što sam već rekla, ko neće- mora. U tih pola sata, koliko je trajao doručak, obukla sam se za posao, našminkala, popravila frizuru, hranila Milicu, opominjala Đorđa da ne drži u ustima jedan zalogaj po 10-15 minuta, nego da žvaće malo brže, sklonila prljavo suđe, pozdravila se njima jedno pet-šest puta, pre nego što su se vrata lifta zatvorila.
Na tramvajskoj stanici kod Belvila, nikada nije gužva i skoro uvek naiđem na prazno mesto, u koje se, ne baš udobno, zavalim dok ne uđe neko od penzionera. Redovno ustajem starijim ljudima. Žao mi ih je. Sigurno nije lako stajati u tim godinama, dok tramvaj naglo skreće, koči, kreće. I meni se nekad okrene želudac i jedva ostanem na mestu, a kamo li njima, kojima refleksi nisu kao moji. Iz slušalica mi dopire Pharrell Williams i njegov megahit 'Happy', koji čini da se osetim razdragano. Uvek mi malo fali da ustanem i zaigram - u tramvaju-u tramvaju; na ulici-na ulici; u busu-u busu; Hm, možda to i ne bi bilo tako loše - mogla bih da zaradim još koji dinar do posla. Možda čak i svoju dnevnicu, ako se dobro pokažem. Mada, ne znam kako bi ljudi prihvatili tu vrstu muzike.... Oni su navikli na cigančiće sa harmonikom i 'kakvu ženu imam, bolje da je nemam'.
Izlazim kod Sava Centra, pa se spuštam ka stanici kod Gazele. Na samoj stanici, tri bakice sa, meni nepoznatim akcentom, na improvizovanim tezgicama zarađuju za život. Jedna prodaje bižuteriju i krejone za oči, druga bluze i džempere iz Turske, od turskog pamuka, a treća šarene pantalone i helanke, ponekad ima i čarape i hulahopke, uglavnom crne boje. Svaki put razgledam njihovu robu kao da ću da kupim polovinu onog što imaju, i na kraju odem u žurbi, jer mi je stigao autobus, i ne kupim ništa,, naravno. Nije da mi se ništa nije dopadalo, ali me ništa nije ni oduševilo. A ne mogu da kupim nešto samo zato što imam priliku ili zato što mi se pomalo i dopada. Koliko god bilo jeftino. Mada volim da prođem što jeftinije (ko ne voli?), čak me i na poslu zezaju da ja 1000 dinara dajem samo za jaknu. Umem ja ponekad da kupim nešto i po punoj ceni, najčešće obuću, koja mora biti udobna jer moj posao zahteva sedmočasovno stajanje, i to ako me dizajn obori s nogu. Sve ostalo može da čeka sniženje. S druge strane, kad su Đorđe i Milica u pitanju, cenu retko gledam. Potrebe su na prvom mestu. Mada, i kad su knjige u pitanju, retko žalim novac. Ako znam da neku knjigu mogu nabaviti jeftinije ili kod uličnih prodavaca kućnih biblioteka, naravno da ću gledati da uštedim, ali ako ta opcija ne postoji, a knjigu želim da pročitam - kupujem je iz momenta, Jednog jutra se, uz kafu pre početka radnog vremena, potegla priča o načinu na koji ja kupujem, a koleginica iz susedne radnje, Nataša, sa kojom sam delila ljubav prema knjigama, me je pitala: ''Majke ti, da li tako štekariš i kada kupuješ knjige?'' - Naravno da ne!- Odgovorila sam poluuvređena. ''Ok, samo sam htela da znam koliko daleko si spremna da ideš''. Skoro dve godine u istom tržnom centru, dve radnje udaljenosti, a tek pre mesec - dva smo počele da pijemo kafu, i shvatile da veoma slično razmišljamo. Dopada mi se njena oštrina i otresitost, i često se zapitam zašto ona radi u tržnom centru kad može mnogo bolje od toga. Ponekad radi i duple smene, a takođe se profesionalno bavi šminkanjem. Ono što me zaista oduševljava kod nje, jeste to što ne bi mogla da podnese da ima karijes, ili ne daj bože, neki veći problem sa zubima. Mislim da bi lakše podnela gubitak posla. Pre nekoliko dana joj je pukao zub na poslu, pa nemoćna da odmah ode kod zubara, pala je u depresiju koja je trajala do kraja radnog vremena, kada je brzinom svetlosti otrčala kod svoje zubarke da reši problem. Pretpostavljam da ste svesni da je to devojka sa svršenim osmehom. Ali, najbitnije od svega je to što s njom mogu da pričam satima, na sve teme kojih mogu da se setim, a da me ne ubije u pojam. Što je retko - ljudi mi obično brzo dosade ili me ne shvataju uopšte. U poslu kojim se bavim, trgovinom, retko može da se sretne osoba koja voli da čita i sa kojom možeš o tome da razgovaraš. Uglavnom srećem polupovršne ljude, polobrazovane i poluvaspitane, koji ne prezaju od toga da guraju nos u nečiji privatan život, što skriveno, što otvoreno, koji ne prezaju od toga da podmetnu nogu iz zabave ili potrebe da zaštite svoj položaj u firmi, da zabiju nož u leđa kako bi mogli da nastave da ne rade svoj posao. Na sreću, ili šta već, veoma brzo ih prepoznam i etiketiram kao one na koje ne treba obraćati pažnju. To ne znači da ne razgovaram sa njima ili da ih izbegavam, već da na razgovore koje vodim sa njima, zaboravim dok su još u toku. Lakše se živi na taj način. Prepoznaš budalu, i kao takvu je tretiraš. Bez griže savesti. Ako ne postupiš tako, uvek ti se obije o glavu. Zajebe te, a ti to shvatiš kad bude kasno da kulturno reaguješ. Ja sam se na poslu okružila ljudima uz koje mogu da rastem i da se razvijam, ljude od kojih mogu da čujem nešto što do tada nisam znala, ljude koji znaju da pruže podršku i kad je ne tražim. Ima ih dve-tri, a to je i više nego dovoljno. Ostali su društvo za ispijanje kafe. Zvuči grubo, ali tako je najbolje. Trebalo mi je više od godinu dana da to shvatim i primenim, i prestanem da se opterećujem tuđim mišljenjem, ogovaranjem i neprihvatanjem. Kad je prestalo da mi bude stalo do toga da budem prihvaćena, postala sam poželjna. Pa vi vidite! A meni su ostali bitni samo oni kojima sam bila bitna i ranije. Jedna od njih je Jelena, najpozitivnija i najsamosvesnija osoba koju sam upoznala od kako sam se doselila u Beograd. Način na koji rezonuje ljude i stvari oko sebe, dopao mi se na prvi razgovor sa njom. Talasna dužina na kojoj razmišljamo i funkcionišemo bila je ista i veoma brzo smo se i sprijateljile. Razlika između mene i nje je ta što ona rešava stvari po kratkom postupku, dok ja volim malo da ih krčkam. Ona mi je bila ogromna podrška dok sam proživljavala poslednje mesece pakla u braku, koja je znala za moj problem sa mužem i pre nego što sam odlučila da kažem svojim sestrama. Nije isto kad kažeš sestri, ona je pristrasna jer te bezgranično voli, i u želji da te zaštiti od svega lošeg, može pogrešno da posavetuje. Mada me je Jelena savetovala i podržavala kao što bi to sestra činila. I non-stop bi mi predočavala dobre stvari koje me čekaju kad izađem iz tog pakla, a koje nisam u stanju da vidim od straha i sumnji koje vladaju mojom svešću. Govorila je da posle svakog lošeg, po pravilu, dolazi nešto mnogo dobro, i da bi se nešto mnogo dobro desilo, mora da mu prethodi loše. Uzela sam to kao životnu mantru i isplatilo se. Kada sam joj se zahvalila na podršci i moralnom uzdizanju, ona mi je rekla da nije samo ona zaslužna, jer sva bi priča bila uzaludna da je na mom mestu bio neko ko to ne bi mogao da shvati i prihvati. Koliki je ona čovek! I sada, kada je najgore prošlo, po ko zna koji put kažem, može da mi se posere na glavu, neću se naljutiti. Ali, ona se ponaša kao da nikada nije učinila ništa za mene. Zato je volim i cenim još više.
Dočekala sam i kraj radnog vremena i pošla kući. Sneg koji je ovih dana padao, počeo je da se topi i napravio lapavicu koja pršti na sve strane pri svakom koraku. To je deo zime koji i ne volim baš naročito. Prljava obuća, isflekane pantalone, ponekad i jakna, ako projuri neki auto i otopljeni sneg pomešan sa uličnom prljavštinom raznese po svemu što se tu nađe, iako hodam kao po jajima da bih se što manje uprljala. Ali, šta ću? Ne mogu da se nerviram oko nečega na šta ne mogu da utičem. Još sam bila u autobusu kada mi je stigla poruka od Danice u kojoj me pita za koliko stižem, da bi pristavila kafu. Razmišljam o njenom životu. Moja najmlađa sestra, mezimče cele porodice, student, koji je vodio manje-više bezbrižan život, kome je sva briga bila predstojeći ispitni rok. I onda joj se usele u stan sestra sa dvoje male dece. Ceo život joj se okrenuo naglavačke, iako to nije pokazivala. Društvo joj je retko dolazilo, a znam da to ranije nije bio slučaj. Išla je gde god je želela, putovala kad i gde je želela, sve je podesila tako da sve bude podređeno njoj samoj i njenim potrebama i željama. Takav i treba da bude život samca. A sada je bebisiterka. Neko će reći 'šta je tu strašno ako pričuva sestrinu decu?' Ništa! Ali ona nije čuvala moju decu s vremena na vreme. Ona je svoj život reogranizovala da bih ja mogla neometano da idem na posao. A to nikako nije mala stvar. To je ogromna obaveza za nekog ko nije ništa slično ni zamišljao, a kamo li doživeo. Mnogo snage i strpljenja je potrebno da bi se čuvala nečija deca, pa makar bila i sestrina. Svakodnevno. A ona premlada. Međutim, ona sve ovo tako dobro iznosi, kao da je prihvatila stvar kao normalnu i prirodnu. Jednom prilikom su Đorđe i Milica rekli da oni imaju dve mame - mamu i teta Danicu.
Deca su spavala kad sam stigla kući. Danica nije htela da ih budi, kako bih mogla da popijem kafu u miru. Na šporetu su tri šerpe, spremila je obilan ručak dok su deca spavala. Stan pospremljen, topao. Danica je izuzetno pedantna i voli red. Kaže da iz lošeg raspoloženja uvek može da je izvuče veliko spremanje stana. Tada je komletna i spremna za što god treba. I ja se bolje osećam kada mi je kuća pospremljena, ali ne u toj meri. Mene neće gušiti neoprani sudovi, koje mogu da operem i popodne, ali Danica dobije ospice od toga. I posle kažu da su device bolesne od pedanterije - eto, i javno mogu da demantujem horoskop.
Na stolu me je čekala kafa, sok, čokoladica i pepeljara. Nisam navikla da mi se čine takve stvari. Osećam zahvalnost, a u isto vreme me obuzima tuga što sam svojoj mlađoj sestri donela teret i obavezu, umesto da ja budem ta koja će njoj život činiti lakšim. Iako znam da želi da mi olakša, da joj nije teško da mi pomaže, da sve to radi iz ogromne ljubavi, i da bih ja učinila isto da je bilo obrnuto, opet se osećam neprijatno zbog toga. Čini mi se da sam oduvek mislila da ljudima koji mi nešto čine, predstavljam teret i osećam veliku neprijatnost zbog toga; kao da ih prisiljam na to, a njima glupo da me odbiju. Iako sam svesna da nikog ne prisiljam ni na šta, neprijatnosti ne mogu da se oslobodim. Da li mislim da nisam zaslužila da neko bude dobar prema meni? Ili da ne treba da bude dobar prema meni? Da li je u pitanju manjak samopoštovanja ili podsvesno samokažnjavanje? Možda će mi onaj seminar, na koji planiram da odem krajem meseca, pomoći da rešim bar neki od problema koje imam.
Danica je prvih mesec-dva mrzela Miloša toliko, da je razmišljala o tome kako da ga ubije a da ne bude okrivljena. Dvoumila se između plaćenog ubice i lične odmazde, i na sreću, zdrav razum joj je govorio da će policija prvo da posumnja na moje najbliže ako se njemu nešto desi. I kako je vreme prolazilo, bes je jenjavao, a mržnja koju je mislila da oseća prema njemu, pretvorila se u prezir. Sad smo došle do u fazu da ni ona ni ja više ne možemo da pričamo o njemu. Kao da smo istrošile i reči i osećanja, kao da je svaka priča na tu temu čisto gubljenje vremena i energije. U početku je bolelo što deca, i pored svega žele da vide oca i da idu kod njega, iako je bila svesna da ljubav deteta prema roditelju nema granica, a sada to prihvata kao nešto što ide u paketu sa situacijom. I ja sam srećna što je to tako, jer mržnja najviše štete nanosi onome ko je oseća. A ako je redovno hrani, na kraju ga i samog pojede.
Nakon ručka, koji je bio savršen, dogovorili smo se da odemo u igraonicu u Delta City-ju, jer vreme nije bilo pogodno za igru na otvorenom. Đorđe i Milica su se tome obradovali više nego bilo kojoj drugoj opciji - u igraonici postoje nekoliko velikih i nekoliko malih tobogana, dva bazena sa lopticama, tunela, aviona do koga se dolazi lavirintom kroz koji se puzi, i još nekih sadržaja koje nisam iskusila zbog svoje veličine. Osim što su aktivni kroz zabavu, u igraonici ima puno dece, pa sklapaju i poznanstva i uče se socijalnim veštinama. Dobro je što postoje igraonice, jer u gradu, po lošem vremenu, deca bi bila prinuđena da sede u stanu.
- Popravi šminku. - Danica ima stav da žena uvek mora biti uredna i doterana. Na putu sam da ga prihvatim.
- Ma, baš me boli uvo! - Nemarno odgovaram. - Vodim decu u igraonicu, briga me za šminku.
- Nikad ne znaš koga ćeš sresti. Možda naiđeš na Danijelu. - Danijela je moja pretpostavljena, koja dosta vremena provodi u delta city-ju, zbog poslovnice koju imamo tamo.
- Ne verujem da će mi zameriti zbog izgleda kad bude videla da sam s decom.
- Da, ali opšti utisak... Uvek doterana, pa čak i kada vodi decu u igraonicu. Dakle - sposobna žena.
- Jao, Danice, pusti me... - Prevrnula sam očima. Možda je u pravu, ali stvarno nemam snage za to. Obukli smo jakne, svako svoju, jer Đorđe i Milica su veliki, i oni mogu sami da se obuku, čak insistiraju na tome, a ja se, naravno, ne protivim. I treba da budu što samostalniji.
Ja sam ušla sa decom u igraonicu, a Danica je ostala ispred i poručila nam kapućino. Par puta sam se spustila niz tobogan, a onda ih ostavila da nastave igru sa ostalom decom. U igraonici radi nekoliko devojaka koje paze na mališane, pa nisam morala svo vreme da se osvrćem i tražim ih pogledom. Samo ponekad, na svakih 15-20 sekundi. Refleksna reakcija. Kafić koji je u sklopu igraonice ima terasu na koju izlaze pušači, kako bi, cvokoćući, popušili cigaretu. Izaći ću kasnije na jednu, previše je hladno i ne bih mogla da uživam u kapućinu ako bih se kočila tamo duže od 5 minuta.
- Uspori, Milane! - Učinilo mi se da čujem poznat glas. Bila sam okrenuta leđima ulazu, a Danica je sedela preko puta mene. Pogledala sam je upitno, na šta mi je odgovorila potvrdnim klimanjem glave. Nije mi bilo dovoljno, morala sam da se okrenem. Da, to je bio on. 'gospodin Upaljač'. U pamučnoj crnoj duks-majici, ni preuskoj ni preširokoj, taman toliko komotnoj da ispod nje nadzire njegov savršeni torzo. Mislim da je bio u farmerkama, ali nisam stigla da zapazim, jer ne želim da buljim u njega. dovoljno je što sam se okrenula na zvuk njegovog glasa i što sam okrenula glavu čim su nam se pogledi sreli. Srce počinje da mi lupa kao nenormalno i što mi je bliži, sve manje vazduha ima. Unezvereno gledam u Danicu, koja me opominje pogledom.
- Šta ti je? Ponašaj se normalno. - Tiho mi je skrenula pažnju.
- Ne mogu... Ne mogu.... Ne znam šta mi je... - Počinjem i da zamuckujem. Noge počinju da cupkaju ispod stola, kao da mi stavljaju do znanja da bi trebalo da odem odatle, nekud. Ali, strah me je, ako ustanem, izdaće me.
- koliko imaš godina? 13? To je samo muškarac. - Danica je pokušavala da me spusti sa ćilima na kom sam poletela, jer zna da se plašim visine.
- Samo muškarac? Jesi li ga dobro pogledala? Mislimo li na istog? - Nadam se da je sad shvatila kakav utisak na mene ostavlja taj čovek.
- Misliš na ovog sa detetom? Možda je oženjen. - Ravnodušno je slegnula ramenima. Nizak udarac nije bio dovoljno nizak. - Slušaj, uđi tamo i budi sa Đorđem i Milicom, ja ne mogu sad da uđem, kad je on tamo. - Učinilo mi se da pričam nepovezano. Međutim, Danica je shvatila. A ja zbrisala na terasu. Hladan vazduh kao da me je otreznio na brzinu, jer sam upravo shvatila da imam ozbiljan problem, koji bi možda mogao da se reši sa par šamara u pravom trenutku. Mada, kad bolje razmislim, preskočiću šamare, cigareta će biti dovoljna, nadam se. Palim je i duboko uvlačim dim, koji mi skraćuje život, ali mi, u ovom trenutku donosi olakšanje. Da sam bar ponela jaknu, ali ko je mogao da misli na to u onakvoj borbi za život? I šta sad? Ostaću da spavam ovde? Stvarno moram da se dovedem u red. Jebeni muškarac, ništa više - ponavljam u sebi. Pa šta ako mi se dopada? Koga briga? Šta je tu nenormalno? Pa i udata žena bi se okrenula za njim! Od čega se ja branim? I zašto se branim uopšte? Niko me ne napada. Kada bi ljudi znali, odmah bi me osudili; ''Nije još ni presudu dobila, a već baca oko na druge muškarce! Ima dvoje male dece, a traži muškarca! Umesto da misli samo na decu, ona bi da ima jebača! Sram je bilo! Raspuštenica! Možda je i varala muža, pa je nahvatao i pretukao! Možda je zasluženo dobila batine! Verovatno i nije tako poštena kao što se predstavlja.'' Glava će mi pući. ''Ja volim svoju decu i mislim na njih. Oni su mi najvažniji na svetu! To se neće promeniti ako pogledam nekog ko nije njihov otac!''- branim se od napadača koji su sve glasniji. -''Zašto bi pogledala nekoga? Zar ti deca nisu dovoljna? Kako možeš da budeš tako sebična?'' - ''Sebična? - nemoćno im odgovaram u sebi. - Mlada sam, imam pravo da nastavim da živim!'' ''O tome je trebalo da misliš pre nego što si decu rodila!'' ''Ali, ništa loše nisam uradila...'' ''Nisi? Mogla su deca vrat da slome na toboganu dok si ti svoj ušinula okrećući se za nepoznatim muškarcem!'' ''Niste fer...'' Osećam da klonem. Okrećem se oko sebe i vidim stolicu. Kad sam sela, shvatila sam da je mokra, ali sam previše izmučena da bih ustala.
- Jesi li dobro? - U tom bunilu nisam čula vrata, niti sam primetila da mi je neko prišao. On. Glavom i bradom - bukvalno.
- Jao, nemoj, molim te! - Uzviknula sam kao da me je napao.
- Šta sam uradio?
- Ništa... Izvini, malo sam rastrojena... - Pokušala sam da popravim utisak.
- Učinilo mi se da ti nije dobro? - Poluupitno je rekao. Upitno me gleda. Treba da kažem nešto, a ne znam šta. Šta bi trebalo sad da kažem, dođavola? Ništa mi se ne čini dovoljno pametno.
- Zavrtelo mi se u glavi, verovatno od cigare... - konačno sam progovorila. Zašto me toliko posmatra, kog đavola? Zar ne vidi koliko mi je neprijatno?
- Jesi li se iskvasila? - molim? Kako zna?
- Sve stolice su mokre. - Odgovorio je na moje nepostavljeno pitanje.
- Jesam. Nema veze... Sad ćemo kući... - Nespretno, Mitra, nespretno. Zamisli da razgovaraš sa Milošem. ''Kako da zamislim, kad mi njegove ruke odvraćaju pažnju?''
- Mogu li da pozajmim upaljač? - Upitao je, na šta sam se trgnula i upitno ga pogledala kao da ga nisam razumela.
- Upaljač? - Ponovio je. Došlo mi je da se nasmejem. Da li mi se predstavlja ili zaista traži upaljač?
- Živiš u Belvilu? - Prekinuo mi je misli.
- Privremeno.
- Privremeno?
- Da. - Shvatila sam da je očekivao da ću mu reći gde se selim. I sama sam poželela da mu to kažem, ali učinilo mi se da bi to bilo suvišno.
- Seliš se uskoro?
- Za par meseci.
- Kako ti se dopada Belvil? - Učinilo mi se da ga je zadovoljio moj odgovor, pa je prmenio temu.
- Dopada mi se. Više nego što sam očekivala. - primećujem da se opuštam.
- Šta si očekivala? - Netremice me gleda, a lice mu ne govori ništa osim da mu nije neprijatno da ćaska sa ženom iz komšiluka. Način na koji drži cigaretu, na koji uvlači dim, toliko je muževan da bi mi dovoljno bilo i da ga samo gledam.
- Većina ljudi koji ne žive na Novom Beogradu misle o njemu kao o gomili betona.
- Bez duše? - Zaključuje.
- Tako nešto.
- I, ima li je?
- Videćemo. - Nasmešila sam se nespretno. Uzvratio mi je, ne tako nespretno. Ima predivan osmeh.
- Ja sam Branko. - pružio mi je ruku.
- Mitra. - Ima čvrst stisak. Nisam ni očekivala drugačije.
- Lepo, nesvakidašnje ime.
- Po babi.
- Pretpostavio sam.
Gledamo se, učtivo se smešeći. Da ne bi ponovo postalo neprijatno, ustala sam. - Moram da idem. Deca me čekaju.
- Tvoja?
- Moja. - Ponovo sam se nasmešila i mahnula mu pre nego što sam otvorila vrata terase.
- Vidimo se. - odmahnuo mi je.
Jedva sam čekam da se pohvalim Danici svojim podvigom. Uspela sam da razgovaram s njim, a da ne padnem u nesvest. Ona je, naravno, primetila moje zadovoljstvo i zaverenički me pogledala.
- I, mačko? Šta bi? Videla sam da je izašao za tobom.
- Izašao je na cigaru, a ne za mnom.
- Da, kako da ne. I? Jeste li pričali?
- Jesmo. - Nasmešila sam se zadovoljno. - Pričaću ti kad uspavamo decu.
I zaista sam bila zadovoljna sobom. Možda nisam briljirala, ali sam bila dobra. I to je nešto, za početak. Proćaskali smo najnormalnije, kao komšije koji se svakodnevno sreću u liftu, a sad se slučajno sreli na terasi tržnog centra. Zašto bi bilo drugačije? Setila sam se da ga nisam pitala da li je Milan njegov sin. mogla sam to da ga pitam kad me je pitao da li su deca moja. Jebi ga! Nema veze, pitaću ga sledeći put. ''Sledeći put? Već planiraš sledeći put?!'' - Opet me napadaju. ''Zar ne misliš da to vodi nečemu nepristojnom? Ili možda ti to i hoćeš?'' - ''Niti hoću, niti neću. Ogromna je verovatnoća da se opet sretnem, jer i on živi u Belvilu.'' - Branim se. ''Folirantkinjo! Jedva si čekala da ti priđe! Misliš li na svoju decu? Šta bi oni rekli kad bi saznali da mama ima 'dečka'? Kako bi se osećali? Razmišljaš li o tome?'' - ''Naravno da razmišljam o njima! Ali, ja nemam dečka! Prestanite!'' ''Nemaš, ali želiš da ga imaš! Misliš da se to ne vidi? Misliš da se ne vidi kako ga gledaš?'' ''Ostavite me na miru!'' - Jaučem u sebi. Ja nisam loša osoba! ''Folirantkinjo!'' - Viču u glas. ''Ostavite me! Ostavite me!'' Budim se oblivena znojem. Đorđe i Milica spavaju. Na sebi imam farmerke i duks -verovatno sam zaspala dok sam ih uspavljivala. Imam li snage da se istuširam? ''Moraš!'' Teram sebe da ustanem iz kreveta. Danica spava u dnevnom boravku. Pogledala sam u sat i zaprepastila se kad sam ugledala da ima pola 4 posle ponoći. Kao da sam 10 minuta spavala, a još na to da dodam košmare, posle kojih se osećam kao prebijena, skoro kao da nisam ni spavala. Bože, hoću li se ikad odmoriti?
Danica spava, iako je moje zvono probudilo sva tri puta, zbog čega je ludela. Stavljam džezvu na ringlu, koju ovog puta nisam zaboravila da uključim, pa između 5 i deset minuta gledam sadržaj frižidera ne bih li dobila napad kreativnosti i spremila deci doručak. Kako napad nije usledio, vadim jaja i slaninu, sve domaće, sa sela gde sam rođena. Zaboravila sam ukus kupovnih jaja, i uopšte mi ne nedostaje. Jako sam srećna što su mi roditelji na selu i što moja deca jedu hranu koju njihovi baba i deda proizvode, bez prskanja, koncentrata i drugih štetnih uticaja koji umanje kvalitet namirnice koja treba da bude zdrava. Jedino što ne proizvode je sir, nemaju krave ni koze, ali zato svega ostalog ima u izobilju. I domaći crni luk, od koga plačem kao kiša i nekoliko minuta nakon seckanja, ide u ovu kajganu sa jajima, koja mi je najlakši, najbrži i najhranljiviji izbor za doručak. Ko hoće da jede, dobrodošao, ko neće - mora. Doručak je najvažniji obrok i mora biti hranljiv i zdrav. Još uvek, ponekad, vodim bitku sa decom oko toga, ali sam sigurna da će shvatiti da je bolje za njih da jedu to što im se spremi, jer drugog izbora i nemaju. Široko se smešim dok razmišljam o tome kako će i ovog jutra pokušati da me nekako izmanipulišu i izbegnu doručak, a ja ću se pet minuta pretvarati da nasedam na to, pre nego što im stavim do znanja da je igra gotova, a doručak može da počne. Naravno, da je u pitanju puding, ne bi pravili nikakav problem oko doručka, ali šta imaju od pudinga? Bojim se, ništa. I ništa od pudinga. Bar kao obroka. Kao poslastica može, pa i to retko. Toliko je slatkiša i slaniša na sve strane, ko god da dođe, donese nešto od toga, ako odemo kod nekoga, posluže nešto od toga, i hteli-ne hteli, ne možete to izbeći. Ali roditelj može uticati na količinu toga, kao i na vreme kada će dete to jesti. Ja moje piliće poslužim posle ručka, kad su se najeli i ne mogu pojesti puno toga. Nekad ni tad. Volim da im sama napravim poslasticu, da bude ukusna, a da ima sve što im treba za rast, imunitet i slično. Tome sam bila veoma posvećena pre nego što smo se iselili od njihovog oca. Uživala sam u tome. Sada to ređe radim; izgovaram se nemanjem blendera, uslova, ovog, onog. Kada se budemo preselili u naš stan, sve će biti drugačije - za tamo mogu sve da planiram, organizujem, a ovde, kod Danice ne mogu da preuređujem, kupujem tehniku, zauzimam prostor, remetim joj rutinu, koju smo baš narušili. Nema veze, preživeće Đorđe i Milica par meseci bez energetskih šejkova i zdravih kolača.
Zakuvala sam kafu i probudila Danicu, koja će čuvati decu dok sam na poslu. Ona je onaj tip ljudi koji kad se probude, pola sata ne progovaraju. A ako ih i pitate nešto, pogledaju vas kao da ste komarac koji je proleteo. Uzima kafu i nemo gleda u televizor, koji posle par sekundi i pali. Poštujem njeno buđenje, i odlazim da popijem kafu kraj kuhinjskog prozora, jedino mesto gde mogu da zapalim cigaretu a da dim ne zagadi ceo stan. Sa kuhinjskog prozora imam odličan pogled na onaj kafić u kom sam već dva puta srela znate već koga. Ima 7 sati i kafić ne radi još uvek. Bele stolice od plastične imitacije pletenog pruća, podignute su na baštenske stolove, a spustiće ih oko 9, kada se kafić otvora. U to vreme ću i ja biti na poslu, brojeći minute do kraja radnog vremena, kako bih što pre stigla kući da budem sa decom. Za koji dan će ponovo u selo, jer Danica počinje da radi promocije i ne možemo da se uklopimo sa smenama. Nadam se da će biti lakše kad pođu u vrtić. Popijem kafu uz dve cigarete, obavezno, i onda probudim decu. I ovog puta nisu bili srećni mojim izborom hrane za doručak, ali, kao što sam već rekla, ko neće- mora. U tih pola sata, koliko je trajao doručak, obukla sam se za posao, našminkala, popravila frizuru, hranila Milicu, opominjala Đorđa da ne drži u ustima jedan zalogaj po 10-15 minuta, nego da žvaće malo brže, sklonila prljavo suđe, pozdravila se njima jedno pet-šest puta, pre nego što su se vrata lifta zatvorila.
Na tramvajskoj stanici kod Belvila, nikada nije gužva i skoro uvek naiđem na prazno mesto, u koje se, ne baš udobno, zavalim dok ne uđe neko od penzionera. Redovno ustajem starijim ljudima. Žao mi ih je. Sigurno nije lako stajati u tim godinama, dok tramvaj naglo skreće, koči, kreće. I meni se nekad okrene želudac i jedva ostanem na mestu, a kamo li njima, kojima refleksi nisu kao moji. Iz slušalica mi dopire Pharrell Williams i njegov megahit 'Happy', koji čini da se osetim razdragano. Uvek mi malo fali da ustanem i zaigram - u tramvaju-u tramvaju; na ulici-na ulici; u busu-u busu; Hm, možda to i ne bi bilo tako loše - mogla bih da zaradim još koji dinar do posla. Možda čak i svoju dnevnicu, ako se dobro pokažem. Mada, ne znam kako bi ljudi prihvatili tu vrstu muzike.... Oni su navikli na cigančiće sa harmonikom i 'kakvu ženu imam, bolje da je nemam'.
Izlazim kod Sava Centra, pa se spuštam ka stanici kod Gazele. Na samoj stanici, tri bakice sa, meni nepoznatim akcentom, na improvizovanim tezgicama zarađuju za život. Jedna prodaje bižuteriju i krejone za oči, druga bluze i džempere iz Turske, od turskog pamuka, a treća šarene pantalone i helanke, ponekad ima i čarape i hulahopke, uglavnom crne boje. Svaki put razgledam njihovu robu kao da ću da kupim polovinu onog što imaju, i na kraju odem u žurbi, jer mi je stigao autobus, i ne kupim ništa,, naravno. Nije da mi se ništa nije dopadalo, ali me ništa nije ni oduševilo. A ne mogu da kupim nešto samo zato što imam priliku ili zato što mi se pomalo i dopada. Koliko god bilo jeftino. Mada volim da prođem što jeftinije (ko ne voli?), čak me i na poslu zezaju da ja 1000 dinara dajem samo za jaknu. Umem ja ponekad da kupim nešto i po punoj ceni, najčešće obuću, koja mora biti udobna jer moj posao zahteva sedmočasovno stajanje, i to ako me dizajn obori s nogu. Sve ostalo može da čeka sniženje. S druge strane, kad su Đorđe i Milica u pitanju, cenu retko gledam. Potrebe su na prvom mestu. Mada, i kad su knjige u pitanju, retko žalim novac. Ako znam da neku knjigu mogu nabaviti jeftinije ili kod uličnih prodavaca kućnih biblioteka, naravno da ću gledati da uštedim, ali ako ta opcija ne postoji, a knjigu želim da pročitam - kupujem je iz momenta, Jednog jutra se, uz kafu pre početka radnog vremena, potegla priča o načinu na koji ja kupujem, a koleginica iz susedne radnje, Nataša, sa kojom sam delila ljubav prema knjigama, me je pitala: ''Majke ti, da li tako štekariš i kada kupuješ knjige?'' - Naravno da ne!- Odgovorila sam poluuvređena. ''Ok, samo sam htela da znam koliko daleko si spremna da ideš''. Skoro dve godine u istom tržnom centru, dve radnje udaljenosti, a tek pre mesec - dva smo počele da pijemo kafu, i shvatile da veoma slično razmišljamo. Dopada mi se njena oštrina i otresitost, i često se zapitam zašto ona radi u tržnom centru kad može mnogo bolje od toga. Ponekad radi i duple smene, a takođe se profesionalno bavi šminkanjem. Ono što me zaista oduševljava kod nje, jeste to što ne bi mogla da podnese da ima karijes, ili ne daj bože, neki veći problem sa zubima. Mislim da bi lakše podnela gubitak posla. Pre nekoliko dana joj je pukao zub na poslu, pa nemoćna da odmah ode kod zubara, pala je u depresiju koja je trajala do kraja radnog vremena, kada je brzinom svetlosti otrčala kod svoje zubarke da reši problem. Pretpostavljam da ste svesni da je to devojka sa svršenim osmehom. Ali, najbitnije od svega je to što s njom mogu da pričam satima, na sve teme kojih mogu da se setim, a da me ne ubije u pojam. Što je retko - ljudi mi obično brzo dosade ili me ne shvataju uopšte. U poslu kojim se bavim, trgovinom, retko može da se sretne osoba koja voli da čita i sa kojom možeš o tome da razgovaraš. Uglavnom srećem polupovršne ljude, polobrazovane i poluvaspitane, koji ne prezaju od toga da guraju nos u nečiji privatan život, što skriveno, što otvoreno, koji ne prezaju od toga da podmetnu nogu iz zabave ili potrebe da zaštite svoj položaj u firmi, da zabiju nož u leđa kako bi mogli da nastave da ne rade svoj posao. Na sreću, ili šta već, veoma brzo ih prepoznam i etiketiram kao one na koje ne treba obraćati pažnju. To ne znači da ne razgovaram sa njima ili da ih izbegavam, već da na razgovore koje vodim sa njima, zaboravim dok su još u toku. Lakše se živi na taj način. Prepoznaš budalu, i kao takvu je tretiraš. Bez griže savesti. Ako ne postupiš tako, uvek ti se obije o glavu. Zajebe te, a ti to shvatiš kad bude kasno da kulturno reaguješ. Ja sam se na poslu okružila ljudima uz koje mogu da rastem i da se razvijam, ljude od kojih mogu da čujem nešto što do tada nisam znala, ljude koji znaju da pruže podršku i kad je ne tražim. Ima ih dve-tri, a to je i više nego dovoljno. Ostali su društvo za ispijanje kafe. Zvuči grubo, ali tako je najbolje. Trebalo mi je više od godinu dana da to shvatim i primenim, i prestanem da se opterećujem tuđim mišljenjem, ogovaranjem i neprihvatanjem. Kad je prestalo da mi bude stalo do toga da budem prihvaćena, postala sam poželjna. Pa vi vidite! A meni su ostali bitni samo oni kojima sam bila bitna i ranije. Jedna od njih je Jelena, najpozitivnija i najsamosvesnija osoba koju sam upoznala od kako sam se doselila u Beograd. Način na koji rezonuje ljude i stvari oko sebe, dopao mi se na prvi razgovor sa njom. Talasna dužina na kojoj razmišljamo i funkcionišemo bila je ista i veoma brzo smo se i sprijateljile. Razlika između mene i nje je ta što ona rešava stvari po kratkom postupku, dok ja volim malo da ih krčkam. Ona mi je bila ogromna podrška dok sam proživljavala poslednje mesece pakla u braku, koja je znala za moj problem sa mužem i pre nego što sam odlučila da kažem svojim sestrama. Nije isto kad kažeš sestri, ona je pristrasna jer te bezgranično voli, i u želji da te zaštiti od svega lošeg, može pogrešno da posavetuje. Mada me je Jelena savetovala i podržavala kao što bi to sestra činila. I non-stop bi mi predočavala dobre stvari koje me čekaju kad izađem iz tog pakla, a koje nisam u stanju da vidim od straha i sumnji koje vladaju mojom svešću. Govorila je da posle svakog lošeg, po pravilu, dolazi nešto mnogo dobro, i da bi se nešto mnogo dobro desilo, mora da mu prethodi loše. Uzela sam to kao životnu mantru i isplatilo se. Kada sam joj se zahvalila na podršci i moralnom uzdizanju, ona mi je rekla da nije samo ona zaslužna, jer sva bi priča bila uzaludna da je na mom mestu bio neko ko to ne bi mogao da shvati i prihvati. Koliki je ona čovek! I sada, kada je najgore prošlo, po ko zna koji put kažem, može da mi se posere na glavu, neću se naljutiti. Ali, ona se ponaša kao da nikada nije učinila ništa za mene. Zato je volim i cenim još više.
Dočekala sam i kraj radnog vremena i pošla kući. Sneg koji je ovih dana padao, počeo je da se topi i napravio lapavicu koja pršti na sve strane pri svakom koraku. To je deo zime koji i ne volim baš naročito. Prljava obuća, isflekane pantalone, ponekad i jakna, ako projuri neki auto i otopljeni sneg pomešan sa uličnom prljavštinom raznese po svemu što se tu nađe, iako hodam kao po jajima da bih se što manje uprljala. Ali, šta ću? Ne mogu da se nerviram oko nečega na šta ne mogu da utičem. Još sam bila u autobusu kada mi je stigla poruka od Danice u kojoj me pita za koliko stižem, da bi pristavila kafu. Razmišljam o njenom životu. Moja najmlađa sestra, mezimče cele porodice, student, koji je vodio manje-više bezbrižan život, kome je sva briga bila predstojeći ispitni rok. I onda joj se usele u stan sestra sa dvoje male dece. Ceo život joj se okrenuo naglavačke, iako to nije pokazivala. Društvo joj je retko dolazilo, a znam da to ranije nije bio slučaj. Išla je gde god je želela, putovala kad i gde je želela, sve je podesila tako da sve bude podređeno njoj samoj i njenim potrebama i željama. Takav i treba da bude život samca. A sada je bebisiterka. Neko će reći 'šta je tu strašno ako pričuva sestrinu decu?' Ništa! Ali ona nije čuvala moju decu s vremena na vreme. Ona je svoj život reogranizovala da bih ja mogla neometano da idem na posao. A to nikako nije mala stvar. To je ogromna obaveza za nekog ko nije ništa slično ni zamišljao, a kamo li doživeo. Mnogo snage i strpljenja je potrebno da bi se čuvala nečija deca, pa makar bila i sestrina. Svakodnevno. A ona premlada. Međutim, ona sve ovo tako dobro iznosi, kao da je prihvatila stvar kao normalnu i prirodnu. Jednom prilikom su Đorđe i Milica rekli da oni imaju dve mame - mamu i teta Danicu.
Deca su spavala kad sam stigla kući. Danica nije htela da ih budi, kako bih mogla da popijem kafu u miru. Na šporetu su tri šerpe, spremila je obilan ručak dok su deca spavala. Stan pospremljen, topao. Danica je izuzetno pedantna i voli red. Kaže da iz lošeg raspoloženja uvek može da je izvuče veliko spremanje stana. Tada je komletna i spremna za što god treba. I ja se bolje osećam kada mi je kuća pospremljena, ali ne u toj meri. Mene neće gušiti neoprani sudovi, koje mogu da operem i popodne, ali Danica dobije ospice od toga. I posle kažu da su device bolesne od pedanterije - eto, i javno mogu da demantujem horoskop.
Na stolu me je čekala kafa, sok, čokoladica i pepeljara. Nisam navikla da mi se čine takve stvari. Osećam zahvalnost, a u isto vreme me obuzima tuga što sam svojoj mlađoj sestri donela teret i obavezu, umesto da ja budem ta koja će njoj život činiti lakšim. Iako znam da želi da mi olakša, da joj nije teško da mi pomaže, da sve to radi iz ogromne ljubavi, i da bih ja učinila isto da je bilo obrnuto, opet se osećam neprijatno zbog toga. Čini mi se da sam oduvek mislila da ljudima koji mi nešto čine, predstavljam teret i osećam veliku neprijatnost zbog toga; kao da ih prisiljam na to, a njima glupo da me odbiju. Iako sam svesna da nikog ne prisiljam ni na šta, neprijatnosti ne mogu da se oslobodim. Da li mislim da nisam zaslužila da neko bude dobar prema meni? Ili da ne treba da bude dobar prema meni? Da li je u pitanju manjak samopoštovanja ili podsvesno samokažnjavanje? Možda će mi onaj seminar, na koji planiram da odem krajem meseca, pomoći da rešim bar neki od problema koje imam.
Danica je prvih mesec-dva mrzela Miloša toliko, da je razmišljala o tome kako da ga ubije a da ne bude okrivljena. Dvoumila se između plaćenog ubice i lične odmazde, i na sreću, zdrav razum joj je govorio da će policija prvo da posumnja na moje najbliže ako se njemu nešto desi. I kako je vreme prolazilo, bes je jenjavao, a mržnja koju je mislila da oseća prema njemu, pretvorila se u prezir. Sad smo došle do u fazu da ni ona ni ja više ne možemo da pričamo o njemu. Kao da smo istrošile i reči i osećanja, kao da je svaka priča na tu temu čisto gubljenje vremena i energije. U početku je bolelo što deca, i pored svega žele da vide oca i da idu kod njega, iako je bila svesna da ljubav deteta prema roditelju nema granica, a sada to prihvata kao nešto što ide u paketu sa situacijom. I ja sam srećna što je to tako, jer mržnja najviše štete nanosi onome ko je oseća. A ako je redovno hrani, na kraju ga i samog pojede.
Nakon ručka, koji je bio savršen, dogovorili smo se da odemo u igraonicu u Delta City-ju, jer vreme nije bilo pogodno za igru na otvorenom. Đorđe i Milica su se tome obradovali više nego bilo kojoj drugoj opciji - u igraonici postoje nekoliko velikih i nekoliko malih tobogana, dva bazena sa lopticama, tunela, aviona do koga se dolazi lavirintom kroz koji se puzi, i još nekih sadržaja koje nisam iskusila zbog svoje veličine. Osim što su aktivni kroz zabavu, u igraonici ima puno dece, pa sklapaju i poznanstva i uče se socijalnim veštinama. Dobro je što postoje igraonice, jer u gradu, po lošem vremenu, deca bi bila prinuđena da sede u stanu.
- Popravi šminku. - Danica ima stav da žena uvek mora biti uredna i doterana. Na putu sam da ga prihvatim.
- Ma, baš me boli uvo! - Nemarno odgovaram. - Vodim decu u igraonicu, briga me za šminku.
- Nikad ne znaš koga ćeš sresti. Možda naiđeš na Danijelu. - Danijela je moja pretpostavljena, koja dosta vremena provodi u delta city-ju, zbog poslovnice koju imamo tamo.
- Ne verujem da će mi zameriti zbog izgleda kad bude videla da sam s decom.
- Da, ali opšti utisak... Uvek doterana, pa čak i kada vodi decu u igraonicu. Dakle - sposobna žena.
- Jao, Danice, pusti me... - Prevrnula sam očima. Možda je u pravu, ali stvarno nemam snage za to. Obukli smo jakne, svako svoju, jer Đorđe i Milica su veliki, i oni mogu sami da se obuku, čak insistiraju na tome, a ja se, naravno, ne protivim. I treba da budu što samostalniji.
Ja sam ušla sa decom u igraonicu, a Danica je ostala ispred i poručila nam kapućino. Par puta sam se spustila niz tobogan, a onda ih ostavila da nastave igru sa ostalom decom. U igraonici radi nekoliko devojaka koje paze na mališane, pa nisam morala svo vreme da se osvrćem i tražim ih pogledom. Samo ponekad, na svakih 15-20 sekundi. Refleksna reakcija. Kafić koji je u sklopu igraonice ima terasu na koju izlaze pušači, kako bi, cvokoćući, popušili cigaretu. Izaći ću kasnije na jednu, previše je hladno i ne bih mogla da uživam u kapućinu ako bih se kočila tamo duže od 5 minuta.
- Uspori, Milane! - Učinilo mi se da čujem poznat glas. Bila sam okrenuta leđima ulazu, a Danica je sedela preko puta mene. Pogledala sam je upitno, na šta mi je odgovorila potvrdnim klimanjem glave. Nije mi bilo dovoljno, morala sam da se okrenem. Da, to je bio on. 'gospodin Upaljač'. U pamučnoj crnoj duks-majici, ni preuskoj ni preširokoj, taman toliko komotnoj da ispod nje nadzire njegov savršeni torzo. Mislim da je bio u farmerkama, ali nisam stigla da zapazim, jer ne želim da buljim u njega. dovoljno je što sam se okrenula na zvuk njegovog glasa i što sam okrenula glavu čim su nam se pogledi sreli. Srce počinje da mi lupa kao nenormalno i što mi je bliži, sve manje vazduha ima. Unezvereno gledam u Danicu, koja me opominje pogledom.
- Šta ti je? Ponašaj se normalno. - Tiho mi je skrenula pažnju.
- Ne mogu... Ne mogu.... Ne znam šta mi je... - Počinjem i da zamuckujem. Noge počinju da cupkaju ispod stola, kao da mi stavljaju do znanja da bi trebalo da odem odatle, nekud. Ali, strah me je, ako ustanem, izdaće me.
- koliko imaš godina? 13? To je samo muškarac. - Danica je pokušavala da me spusti sa ćilima na kom sam poletela, jer zna da se plašim visine.
- Samo muškarac? Jesi li ga dobro pogledala? Mislimo li na istog? - Nadam se da je sad shvatila kakav utisak na mene ostavlja taj čovek.
- Misliš na ovog sa detetom? Možda je oženjen. - Ravnodušno je slegnula ramenima. Nizak udarac nije bio dovoljno nizak. - Slušaj, uđi tamo i budi sa Đorđem i Milicom, ja ne mogu sad da uđem, kad je on tamo. - Učinilo mi se da pričam nepovezano. Međutim, Danica je shvatila. A ja zbrisala na terasu. Hladan vazduh kao da me je otreznio na brzinu, jer sam upravo shvatila da imam ozbiljan problem, koji bi možda mogao da se reši sa par šamara u pravom trenutku. Mada, kad bolje razmislim, preskočiću šamare, cigareta će biti dovoljna, nadam se. Palim je i duboko uvlačim dim, koji mi skraćuje život, ali mi, u ovom trenutku donosi olakšanje. Da sam bar ponela jaknu, ali ko je mogao da misli na to u onakvoj borbi za život? I šta sad? Ostaću da spavam ovde? Stvarno moram da se dovedem u red. Jebeni muškarac, ništa više - ponavljam u sebi. Pa šta ako mi se dopada? Koga briga? Šta je tu nenormalno? Pa i udata žena bi se okrenula za njim! Od čega se ja branim? I zašto se branim uopšte? Niko me ne napada. Kada bi ljudi znali, odmah bi me osudili; ''Nije još ni presudu dobila, a već baca oko na druge muškarce! Ima dvoje male dece, a traži muškarca! Umesto da misli samo na decu, ona bi da ima jebača! Sram je bilo! Raspuštenica! Možda je i varala muža, pa je nahvatao i pretukao! Možda je zasluženo dobila batine! Verovatno i nije tako poštena kao što se predstavlja.'' Glava će mi pući. ''Ja volim svoju decu i mislim na njih. Oni su mi najvažniji na svetu! To se neće promeniti ako pogledam nekog ko nije njihov otac!''- branim se od napadača koji su sve glasniji. -''Zašto bi pogledala nekoga? Zar ti deca nisu dovoljna? Kako možeš da budeš tako sebična?'' - ''Sebična? - nemoćno im odgovaram u sebi. - Mlada sam, imam pravo da nastavim da živim!'' ''O tome je trebalo da misliš pre nego što si decu rodila!'' ''Ali, ništa loše nisam uradila...'' ''Nisi? Mogla su deca vrat da slome na toboganu dok si ti svoj ušinula okrećući se za nepoznatim muškarcem!'' ''Niste fer...'' Osećam da klonem. Okrećem se oko sebe i vidim stolicu. Kad sam sela, shvatila sam da je mokra, ali sam previše izmučena da bih ustala.
- Jesi li dobro? - U tom bunilu nisam čula vrata, niti sam primetila da mi je neko prišao. On. Glavom i bradom - bukvalno.
- Jao, nemoj, molim te! - Uzviknula sam kao da me je napao.
- Šta sam uradio?
- Ništa... Izvini, malo sam rastrojena... - Pokušala sam da popravim utisak.
- Učinilo mi se da ti nije dobro? - Poluupitno je rekao. Upitno me gleda. Treba da kažem nešto, a ne znam šta. Šta bi trebalo sad da kažem, dođavola? Ništa mi se ne čini dovoljno pametno.
- Zavrtelo mi se u glavi, verovatno od cigare... - konačno sam progovorila. Zašto me toliko posmatra, kog đavola? Zar ne vidi koliko mi je neprijatno?
- Jesi li se iskvasila? - molim? Kako zna?
- Sve stolice su mokre. - Odgovorio je na moje nepostavljeno pitanje.
- Jesam. Nema veze... Sad ćemo kući... - Nespretno, Mitra, nespretno. Zamisli da razgovaraš sa Milošem. ''Kako da zamislim, kad mi njegove ruke odvraćaju pažnju?''
- Mogu li da pozajmim upaljač? - Upitao je, na šta sam se trgnula i upitno ga pogledala kao da ga nisam razumela.
- Upaljač? - Ponovio je. Došlo mi je da se nasmejem. Da li mi se predstavlja ili zaista traži upaljač?
- Živiš u Belvilu? - Prekinuo mi je misli.
- Privremeno.
- Privremeno?
- Da. - Shvatila sam da je očekivao da ću mu reći gde se selim. I sama sam poželela da mu to kažem, ali učinilo mi se da bi to bilo suvišno.
- Seliš se uskoro?
- Za par meseci.
- Kako ti se dopada Belvil? - Učinilo mi se da ga je zadovoljio moj odgovor, pa je prmenio temu.
- Dopada mi se. Više nego što sam očekivala. - primećujem da se opuštam.
- Šta si očekivala? - Netremice me gleda, a lice mu ne govori ništa osim da mu nije neprijatno da ćaska sa ženom iz komšiluka. Način na koji drži cigaretu, na koji uvlači dim, toliko je muževan da bi mi dovoljno bilo i da ga samo gledam.
- Većina ljudi koji ne žive na Novom Beogradu misle o njemu kao o gomili betona.
- Bez duše? - Zaključuje.
- Tako nešto.
- I, ima li je?
- Videćemo. - Nasmešila sam se nespretno. Uzvratio mi je, ne tako nespretno. Ima predivan osmeh.
- Ja sam Branko. - pružio mi je ruku.
- Mitra. - Ima čvrst stisak. Nisam ni očekivala drugačije.
- Lepo, nesvakidašnje ime.
- Po babi.
- Pretpostavio sam.
Gledamo se, učtivo se smešeći. Da ne bi ponovo postalo neprijatno, ustala sam. - Moram da idem. Deca me čekaju.
- Tvoja?
- Moja. - Ponovo sam se nasmešila i mahnula mu pre nego što sam otvorila vrata terase.
- Vidimo se. - odmahnuo mi je.
Jedva sam čekam da se pohvalim Danici svojim podvigom. Uspela sam da razgovaram s njim, a da ne padnem u nesvest. Ona je, naravno, primetila moje zadovoljstvo i zaverenički me pogledala.
- I, mačko? Šta bi? Videla sam da je izašao za tobom.
- Izašao je na cigaru, a ne za mnom.
- Da, kako da ne. I? Jeste li pričali?
- Jesmo. - Nasmešila sam se zadovoljno. - Pričaću ti kad uspavamo decu.
I zaista sam bila zadovoljna sobom. Možda nisam briljirala, ali sam bila dobra. I to je nešto, za početak. Proćaskali smo najnormalnije, kao komšije koji se svakodnevno sreću u liftu, a sad se slučajno sreli na terasi tržnog centra. Zašto bi bilo drugačije? Setila sam se da ga nisam pitala da li je Milan njegov sin. mogla sam to da ga pitam kad me je pitao da li su deca moja. Jebi ga! Nema veze, pitaću ga sledeći put. ''Sledeći put? Već planiraš sledeći put?!'' - Opet me napadaju. ''Zar ne misliš da to vodi nečemu nepristojnom? Ili možda ti to i hoćeš?'' - ''Niti hoću, niti neću. Ogromna je verovatnoća da se opet sretnem, jer i on živi u Belvilu.'' - Branim se. ''Folirantkinjo! Jedva si čekala da ti priđe! Misliš li na svoju decu? Šta bi oni rekli kad bi saznali da mama ima 'dečka'? Kako bi se osećali? Razmišljaš li o tome?'' - ''Naravno da razmišljam o njima! Ali, ja nemam dečka! Prestanite!'' ''Nemaš, ali želiš da ga imaš! Misliš da se to ne vidi? Misliš da se ne vidi kako ga gledaš?'' ''Ostavite me na miru!'' - Jaučem u sebi. Ja nisam loša osoba! ''Folirantkinjo!'' - Viču u glas. ''Ostavite me! Ostavite me!'' Budim se oblivena znojem. Đorđe i Milica spavaju. Na sebi imam farmerke i duks -verovatno sam zaspala dok sam ih uspavljivala. Imam li snage da se istuširam? ''Moraš!'' Teram sebe da ustanem iz kreveta. Danica spava u dnevnom boravku. Pogledala sam u sat i zaprepastila se kad sam ugledala da ima pola 4 posle ponoći. Kao da sam 10 minuta spavala, a još na to da dodam košmare, posle kojih se osećam kao prebijena, skoro kao da nisam ni spavala. Bože, hoću li se ikad odmoriti?
Нема коментара:
Постави коментар